Živimo u neobično idiotskom svijetu, a jedan od glavnih sudionika, vjerojatno i glavni u tome idiotizmu, njegovi huškači i propagatori  su svekoliki mediji.
Kad se sjetim da sam se školovao za novinara, došlo mi je tada kao opcija B jer mi je opcija A, ovo čime se bavim, u djetinjstvu i kasnijoj mladosti izgledalo potpuno neizvedivo. 
Već početkom devedesetih kad sam se lomio između prekida Pravnog faksa, te majke nerotkinje svih debila i, bar mi se tako činilo, spasonosnog CINK-a (Centra za izobrazbu novinarskih kadrova) pri tadašnjem Vjesniku, zapuhno me snažan i smrdljiv vjetar očajničkog (ratnohuškačkog) senzacionalizma. Zbilja na novinarsku profesiju od tada sve do danas gledam s prijezirom.

Pritom se trudim ne biti s njima u sukobu jer pobijediti ih ne mogu i neću, i što je više moguće sam izservisirati info koji od nas ide, da me u što je manjoj mogućoj mjeri mogu izjebati - ili senzacijom za klikbajt ili naprosto krivim infom koji prenose. Velim, ako te oni požele "poništiti" fućkaj ga, ne možeš im ništa. Ipak, ako se pazi, ako se ne ulazi u frontalne sudare možeš ih koliko toliko držati na kratkoj uzici.

Primjeri klikbajt nakarade su u anketi. Nego, kad cimanje krene s takvim nekakvom floskuletinom mislim da 3% takvog sadržaja nikada nisam otvorio. Baš kao što gotovo nikada nisam pogledao add prije početka videa koji me zanima. Ne vjerujem da sam u tome nešto poseban, tim više mi je nejasno čemu sve te kretenarije služe.