Daddyev dnevnik

FAQ
001 // 002 // 003 // 004 // 005 // 006 // 007 // 008 // 009 // 010 // 011 // 012 // 013 // 014

Idi desnoIdi lijevo
15.1.2003 • 16.1.2003 • 19.1.2003 • 21.1.2003 • 25.1.2003 • 27.1.2003 • 29.1.2003 • 31.1.2003 • 1.2.2003 • 2.2.2003 • 3.2.2003 • 4.2.2003 • 6.2.2003 • 7.2.2003 • 8.2.2003 • 10.2.2003 • 11.2.2003 • 12.2.2003 • 13.2.2003 • 14.2.2003 • 15.2.2003 • 16.2.2003 • 17.2.2003 • 18.2.2003 • 19.2.2003 • 20.2.2003 • 21.2.2003 • 22.2.2003 • 23.2.2003 • 24.2.2003 • 25.2.2003 • 28.2.2003 • 2.3.2003 • 2.3.2003 • 3.3.2003 • 4.3.2003 • 6.3.2003 • 7.3.2003 • 10.3.2003 • 11.3.2003 • 12.3.2003 • 13.3.2003 • 14.3.2003 • 15.3.2003 • 19.3.2003 • 20.3.2003 • 24.3.2003 • 25.3.2003 • 26.3.2003 • 28.3.2003 • 30.3.2003 • 1.4.2003 • 3.4.2003 • 4.4.2003 • 5.4.2003 • 6.4.2003 • 8.4.2003 • 9.4.2003 • 11.4.2003 • 12.4.2003 • 14.4.2003 • 15.4.2003 • 17.4.2003 • 18.4.2003 • 19.4.2003 • 20.4.2003 • 21.4.2003 • 22.4.2003 • 24.4.2003 • 25.4.2003 • 28.4.2003 • 29.4.2003 • 30.4.2003 • 1.5.2003 • 3.5.2003 • 4.5.2003 • 5.5.2003 • 6.5.2003 • 7.5.2003 • 8.5.2003 • 10.5.2003 • 11.5.2003 • 12.5.2003 • 13.5.2003 • 17.5.2003 • 20.5.2003 • 27.5.2003 • 5.6.2003 • 10.6.2003 • 21.6.2003 • 8.7.2003 • 9.7.2003 • 11.7.2003 • 12.7.2003 • 18.7.2003 • 26.7.2003 • 5.8.2003 • 8.8.2003 • 13.8.2003 • 16.8.2003 • 1.9.2003 • 4.9.2003 • 8.9.2003 • 9.9.2003 • 12.9.2003 • 14.9.2003 • 22.9.2003 • 24.9.2003 • 5.10.2003 • 12.10.2003 • 15.10.2003 • 19.10.2003 • 25.10.2003 • 26.10.2003 • 29.10.2003 • 1.11.2003 • 6.11.2003 • 11.11.2003 • 11.11.2003 • 13.11.2003 • 17.11.2003 • 19.11.2003 • 22.11.2003 • 25.11.2003 • 27.11.2003 • 30.11.2003 • 2.12.2003 • 3.12.2003 • 7.12.2003 • 9.12.2003 • 10.12.2003 • 14.12.2003 • 23.12.2003 • 25.12.2003 • 27.12.2003 • 29.12.2003 • 30.12.2003

12.05.2003  

original je na zbrdazdola

ovo prenosim jer se nadam da netko kome ibogain treba može ovo pročitati

4.5.2003.)

EKSKLUZIVNO NA ZBRDAZDOLA: ČOVJEK KOJI JE ZA TRI DANA POBJEDIO OVISNOST O HEROINU - PRIRODA JE OČITO PREDVIDJELA PROTUOTROV ZA SVAKI OTROV, PA SE ČINI DA I OVISNOST O TEŠKIM DROGAMA MOŽE BITI VRLO BRZO I KVALITETNO IZLJEČENA


Zašto je afrička biljka Iboga tako misteriozna i nepoznata, a u nekim državama kao što je primjerice USA, nalazi se na popisu najtežih droga? Kome je sve u interesu zataškati postojanje ovog lijeka? Ta, a i mnoga droga pitanja o ovoj problematici, nalaze se u ispovijesti anonimnog Zagrepčanina (33), koji je čitajući na www.zbrdazdola.com dnevnik ovisnika Maxa, odlučio ekskluzivno za naš site ispričati svoju priču, priču o opasnim stvarima, ali priču sa sretnim krajem!

U Ljubljanu sam autobusom preko područja čak šest država stigao jednoga petka rano ujutro, petnaestak minuta prije 5.00. sati. U prohladnoj travanjskoj noći, dobro mi je došao stari crni Bossov kaput od kashmira, kojeg sam nakon duljeg premišljanja bojeći se da u Sloveniji temperatura neće biti mediteranska, ipak ponio. Uz mene je bila putna torba s rubljem za tri dana, ponio sam još jedne hlače, košulju i majicu, pribor za osobnu higijenu i dva CD-a: Blue Valentine Tom Waitsa i The boatman s call Nick Cavea and the Bad Seedsa. Ako što pođe po zlu na putu koji je po svemu kontraverzan, ako, tko zna, možda i otegnem papke tijekom eksperimenta kojem ću se uskoro predati, volio bi da mi zadnji životni zvuci budu glazba s ta dva albuma.

Kao što je bilo dogovoreno, točno u 5.00., na kolodvor je po mene stigao Tom, samozatajni četrdesetogodišnji shaman. On će narednih dana biti moj osobni duhovni vođa koji će mi udijeliti sakrament Ibogain.

Za tretman ozdravljenja Ibogainom, prvi put sam čuo još prije nekoliko godina, a u međuvremenu sam se dobro informirao o tom misterioznom narkotiku. Informacija, da je riječ o drogi koja jednim tretmanom bezuvjetno liječi ovisnost o alkoholu, teškim drogama, cigaretama, sedativima, ukratko, bilo kakvu ovisnost, bila mi je u početku najblaže rečeno smiješna. Pomislih; pa da postoji nešto takvo, već bi bilo objavljeno na sva zvona, a o Ibogain malo tko zna da uopće i postoji. No, vrag je došao po svoje. Punih sedam godina svakodnevno unosim u sebe ogromne količine heroina. Dugo vremena osjećao sam da se kraj bliži, priželjkivao sam zapravo bilo kakav kraj, samo da ta moja agonija prestane. Normalno funkcioniranje, za mene je odavno prestalo biti uobičajena pojava...

S 33 godine, baš onoliko koliko je imao Krist kad je razapet i uskrsnuo, baš na Veliki Petak, odlučio sam se uhvatiti za posljednju slamku - za Ibogain. Ništa mi do sada nije pomoglo. Bezbroj pokušaja detoksiranja - bilo je bezuspješno, a kada bi i uspio, brzo bi se vraćao nazad heroinu, tom kralju svih droga, otrovu koji čovjeku daje mirnoću Bogova i koncentraciju viših bića - opsesiji koja na kraju ubija, sakati, uništava i boli, užasno boli, svo vrijeme. Moje vrijeme, razdoblje opijenosti morbidnim derivatom opijuma, prolazilo je užasno sporo, a zapravo, protutnjalo je prebrzo i poput divlje rijeke, nepovratno mi sve odnijelo, smočilo i potopilo svaku nadu. Sedam godina sam gubio, trajno, izgubio suprugu i klince koji u školi trpe uvrede jer im je tata narkoman, prijatelje, tvrtka koju sam uspješno u doba sreće i blagostanja uzdigao do impresivne razine, davno je bankrotirala, a moje zdravlje, postalo je odavno krhko i jadno. Takav život zapravo i nije život.

I tada, postavilo se jasno pitanje - može li jedna afrička biljka, odnosno njezin korijen koji domoroci stoljećima konzumiraju u svojim obredima, mi pomoći da opet postanem čovjek, s nadom u sutra, za život bez heroina. Vrtjelo mi se sve to po glavi i štošta sam se pitao dok me shaman vozio u planinsko područje. Noć je mrkla, nema mjeseca, a mi se vozimo cestom koju okružuju visoka stabla. Divljina, povremeno usporimo jer ispred nas iskače divljač. Uistinu impresivno.

Nakon sat vremena vožnje, stigli smo u planinsku kućicu, usred ničega. Iskrcali smo iz prtljažnika namirnice i kupovna drva za ogrjev, te se ubrzo smjestili u taj mali dom, baš onakav kakav sam sanjao u apstinencijskim krizama, dok sam priželjkivao da se teleportiram u nekakvu mirno mjesto bez zvukova koji su me izluđivali u dugim besanim noćima, punim bola i grižnje savjesti zbog užasnog života. Koliko je čudan život! Uvjeren sam da su me upravo ta moja promišljanja dovela u tu planinsku kuću, baš onakvu kakvu sam sanjao stotinu puta do tada. Jutro je već bilo svanulo kad smo se raspremili. Ognjište je utoplilo malenu prostoriju prepunu ukrasa. Voštanice su mirisale i svijetlile svuda naokolo. Moj shaman je prvo morao utvrditi da sam "clean". Heroin u mom organizmu, u kombinaciji s Ibogainom, bio bi ubojit, i čovjek je morao biti siguran da je apstinencijska kriza započela i da otrov više nema moć nad mojim umirućim tijelom.

Sjedili smo za stolom kad je ispred mene stavio gram i pol žućkasto bijelog praška, (polu sintetički Ibogain) i zatražio da se pokušam duhovno povezati s tom novom drogom, da zatražim od nje izbavljenje. Koliko god mi je to u tom trenutku djelovalo nepotrebno i isfurano, kasnije sam shvatio kolika je moć te nepoznate biljke, jake i moćne. Prah sam uskoro počeo trpati u prazne kapsule i napunio ih pet. Nešto nakon osam sati ujutro, s malo vode sam ih ispio i umoran se uputio prema udobnom krevetu. Vatra je u kaminu pucketala, i to je bio jedini zvuk koji se čuo u prostoriji. Zvukovi izvana nisu dopirali unutra. Ionako, osim ptičjeg pjeva i onomatopeje tipične za planinsko područje, ništa se drugo i nije moglo čuti. Vrlo brzo sam zaspao, umoran od puta jer sam cijelu noć putovao. Iz Atene, gdje sam dovršavao svoj zadnji roman, preko Dubrovnika, Splita, Zadra, Rijeke, napokon do Ljubljane. Bio sam užasno umoran. Probudila me neka tutnjava, vrlo intenzivan zvuk koji je bio konstantan i pretvarao se u nešto nalik buci tvorničkih strojeva. Stalno se pojačavao, ali ne na način da bi me izludio, već naprotiv, bio je veoma interesantan i intenzivan. Negdje u zraku, na sredini prostorije, ugledao sam odjedanput nekakvu jajoliku vatrenu masu, onakvu kakva se vidi pri varenju, a iz nje je vatra prskala poput prskalice. Na krajevima kao da je bila spojena na nešto, možda dva pola električne energije, kao da je imala nevidljive kablove sa strane. Taj me prizor odmah oduševio.

Znao sam, Ibogain je počeo djelovati i odlučio sam uživati u tom novom psihodeličnom iskustvu, nalik na ono o čemu sam čitao u esejima Huxleya - Vrata percepcije i Raj i pakao, odnosno kod Castanede. Sva ta iskustva, bilo da je riječ o konzumiranju peyota ili LSD-a, koji sam i previše puta trpao u sebe dok sam u Amsterdamu studirao Orijent, kod svih tih autora su subjektivna, pa sam ih i ja, logično, doživljavao na svoj način. Iskustvo s Ibogainom, ipak, bilo je drugačije od svega što sam do tada vidio i o čemu sam čitao studirajući godinama droge i eksperimentirajući njima. Sasvim siguran sam da bi i stari dobri Huxley rado iskušao Ibogu, samo da je živ. Uvjeren sam da bi ga oduševila ova igra svjetla na plafonu.

Narednih osam sati, intenzivno sam halucinirao. Tijelo mi se već pola sata nakon konzumacije počelo grčiti i kočiti i vrlo brzo postao sam nepokretan. Ni govoriti nisam mogao. Misli su bile prebrze da bi svoje doživljaje uspio ispričati shamanu koji je cijelo vrijeme bio u blizini i pomno pratio što se sa mnom događa. Moj mozak bio je krcat informacijama, sve što mi se tijekom života događalo, sada je bilo tu, dolazilo je u flashovima, i munjevito nestajalo, i ostavljalo prostor novim iluzijama. Pokušao sam ustati i otići na WC, ali mi to nije pošlo za rukom, pa mi je pomogao terapeut. Sjećam se da sam pokušao otpiti malo vode jer su mi usta bila suha kao da sam se najeo baruta. Slike su se smjenjivale dok sam oči držao zatvorenima, a čim bi ih otvorio, vračao bi se u sadašnjost, malo izdistorziranu zbog djelovanja droge, ali u svakom trenutku bio sam svjestan svega, gdje sam, tko sam, i zašto sam tu gdje jesam. Pokušavao sam micati rukama i promatrao taj čudesni pokret. Ruka je išla svojom putanjom i ostavljala za sobom delay efekt. Vidio sam prste u svakoj mikrosekundi, kako putuju putanjom. Negdje oko 16 sati, tijelo je već bilo poslušno, i mogao sam puno lakše koordinirati pokretima. Teško, ali izvodivo, sam sam otišao na WC, pomalo sam teturao, ali mogao sam s nogu pišati, što je samo još koji sat ranije bilo nemoguće.

Naredna 24 sata sam spavao, u stalnim prekidima. Taj dio terapije, zove se sanjanje. Ono što se događa u tom razdoblju teško je opisati. U svakom slučaju, ja sam cijelo vrijeme proživljavao užasne ratove, neviđeni genocid, destrukciju, uništenje. Započelo je kao sukob nekih likova koji oduvijek žive u mojoj podsvijesti. Teško mi ih je opisati, ali oni su oduvijek dio mene i siguran sam da svatko u podsvijesti ima nešto takvo, sebi svojstveno i originalno. Dolaze u normalnim okolnostima povremeno, u snovima, najčešće kada imam visoku temperaturu. Vjerojatno sam ih se kao dječak plašio, napokon, pa oni su moja ekskluzivna mora. No pod Ibogainom, prvi put je podsvijest bila, da tako kažem, na dlanu. Mogao sam pratiti svoju podsvijest, oduševilo me što te likove sada mogu promatrati iz bliske perspektive, mogu ih razumjeti, osjetiti i pokušati shvatiti njihovu ulogu u mojoj podsvijesti. Bili su mi bliži nego ikada, ali nisam mogao zaustaviti njihove subverzivne nakane, njihov zli naum. Njihovi prvi zločini, ipak, bili su nekako nevini, suptilni, uistinu ne znam kako bi to drugačije opisao. Kao da nema dovoljno riječi, slova i misli, da bi te događaje interpretirao drugima. Naposljetku, ipak je to moj vlastiti rat, s mojim vojskama i vojskovođama, mojim zločincima...

Počelo je odvratnim i gnusnim ubojstvom, vrlo prljavim i podlim. Mislim da se sve to odvijalo na nekoj tržnici, a negativac je bio bogalj, poznati lik koji živi u najdubljim pećinama mojega mozga, skriven i zatrpan u tonama arhivskih fascikli i registratora... Oduvijek dio mene, a tako dalek i nepoznat. Pretpostavljam da sve to što sam sanjao ima psihološko objašnjenje i da bi pomnom analizom, vrlo vjerojatno našao u priči sebe, pogotovo uz pomoć hipnoze ili neke druge srodne tehnike. Upravo to i jest smisao terapije - proniknuti unutar sebe, potražiti razloge i pokušati pronaći načine, kako savladati problem. Na kraju krajeva, i sam rat kao odlična metafora za borbu između dobra i zla, ovisnosti i slobode od terora heroina, tog nacističkog licemjera, logičan je san, jer se u meni rat i odvijao. Rat za i protiv heroina. U svakom slučaju, kako je vrijeme odmicalo, taj je rat postajao sve teži, sve brutalniji, ali isto tako i sve sofisticiraniji. U jednom trenutku, a taj je trenutak trajao satima, sve je bilo crno, užasno crno. Zemaljska kugla je bila u mraku, i jedva sam vidio ratnike, koji su stalno mijenjali izgled, ponekad su bili konvencionalni a češće više nalik čudovištima iz znanstveno fantastičnih romana. Negdje pred kraj, prije buđenja, rat se već vodio moderno i uz manje konfuzije, konvencionalno kao na CNN-u. U mojoj glavi sve je bilo tako fantastično realno da sam u nekim trenucima bio gubio kontakt sa stvarnošću i zabrinuo se da je planeta uistinu otišla k vragu. Naime, ruski premijer, navodno je ispalio ruske atomske bombe nad Moskovom. U snu je to učinio iz vrlo jasnih i razumnih razloga, kojih se sada slabo sjećam. U svakom slučaju, te rakete, presreli su američke bojeve glave i katastrofa je spriječena u zadnji čas.

Ta je agonija trajala jako dugo, a ja sam proživljavao sve posljedice, političke, analitičke, gospodarske. Znam da je tada to izgledalo fantastično realno i komplicirano kao u najboljim špijunskim trilerima na temu hladnoga rata ali mi je sada teško pohvatati konce i svega se sjetiti. Mozak mi je radio s kapacitetom 130 posto i cijeli taj šokantni događaj, pratio sam iz svih mogućih perspektiva, kroz medije, TV i novine, kroz svijest i savjest političara, protagonista tog rata, jednako kao i kroz generale, obične vojnike, ali i obične ljude diljem svijeta. Dakle, ukratko, teški rat, koji je započeo kao mafijaški obračun na tržnici maloga grada gdje je bogalj nožem ubio neku jadnicu, prerastao je u teški pokolj, genocid, zemlja se zacrnila, da bi se na kraju izbjegla katastrofa, zapravo kataklizma, i svijet bio spašen.

Tada sam se napokon probudio. Bio sam uvjeren da je ponedjeljak, jer sam kroz sve te snove zamijetio da je vani dvaput bio mrak. No, prevario sam se. Moj me shaman informirao da je 17 sati i da je nedjelja, i to ne obična nedjelja. Bio je Uskrs. Zaboga, je li i ovo slučajnost, pitao sam se, jesam li uskrsnuo, jesam li izliječen? Važno je napomenuti kako neku posebno žarku želju za heroinom nisam osjećao.

Bilo mi je drago što sam se probudio iako sam se bojao da zbog toliko sna, sada neću moći zaspati kada dođe noć. San mi je oduvijek bio problem u danima apstinencije. Nakon nekog vremena, pošto sam se probudio, počeo sam osjećati tupu bol u nogama, točnije u predjelima ispod koljena. Bila je to ona tipična bol uzrokovana apstinencijskom krizom. Ostatak dana osjećao sam se kao govno, kao ništa. Ništa me nije moglo oraspoložiti. Bio sam iscrpljen, ali spavati nisam mogao. Nisam mogao mirovati jer me boljelo, nisam mogao hodati vani jer mi je bilo hladno. Nisam mogao čitati jer se nisam mogao na to koncentrirati, nisam mogao slušati glazbu jer su me bilo kakvi zvukovi živcirali. Shaman je predložio da se odemo provoziti na što sam pristao, da barem promijenim malo okoliš. Vožnja me nije fascinirala iako smo obišli prekrasna mjesta, predivnu prirodu koja bi me fascinirala da su uvjeti normalni, ali barem smo ubili dio vremena.

U svim tekstovima o Ibogainu, a pročitao sam kilometre teksta prije nego što sam se odlučio na tretman, nitko nije spominjao bolove. No, veli mi shaman da je to normalna pojava, i da taj drugi dan, jednako proživljavaju svi koji su se podvrgnuli tretmanu. Uvjeravao me da će uskoro prestati, ali u to je bilo teško povjerovati s obzirom da sam se osjećao užasno. No, ohrabrilo me nešto što sam mogao samo čudom prozvati. Rane od uboda iglom na mojim rukama, teške rane od promašenih uboda, nestajale su iz sata u sat, nevjerojatnom brzinom. Ibogain je iscjeljivao moje tijelo fizički, jednakom brzinom kao što je to učinio mojoj psihi.

Noć je ulazila u svoju špicu, a ja sam se okretao po krevetu i pušio cigaretu za cigaretom. Molio sam Boga da zaspem, ali pomoći nije bilo. Negdje oko možda tri ujutro, ipak sam zaspao i probudio se u pola osam. Te noći sanjao sam tulum s prekrasnim ženama, plesali smo i opijali se zrakom i fenomenalnim ambijentom. Paralelno, sanjao sam kako s punom šakom novca obilazim sve dilere koje sam za života susreo. Svi su bili na jednome mjestu, opet nekom poznatom, a nepostojećem mjestu iz mojih snova. Nitko mi nije htio prodati heroin. To me izluđivalo. I tijekom te noći, sanjao sam nekakva mafijaška ubojstva, ali najvažnije što sam pomislio kada sam ujutro analizirao taj san bilo je, da nisam uspio doći do heroina, a da sam se svejedno odlično zabavljao na tulumima. Očito je to bio prvi znak, da mi dop više neće trebati. Uistinu ohrabrujuće.

Iako je tretman predviđao da ostanem u planinama još jedan dan, odlučio sam još ranije, da ću otići tog jutra. Kako su mi domaćini već ranije tijekom pregovora savjetovali da zbog oslabljenih motoričkih funkcija ne putujem busom ili vlakom, pogotovo da ne upravljam automobilom jer za to nisam sposoban, dogovorio sam se s prijateljem da me pokupi negdje izvan Ljubljane. Kad sam se probudio, a probudio me mobitelom prijatelj koji je već iz Zagreba krenuo po mene, užasno mi se otvorio apetit, što je inače za mene bilo vrlo neobično, jer sam rijetko jeo. Toga jutra, jeo sam sve što je bilo ispred mene, a ono što zasigurno neću zaboraviti dok sam živ, bio je događaj koji se zbio kad smo izišli iz kuće i zaputili se s prtljagom prema automobilu. Izišao sam, dakle, iz kuće i udahnuo svježi planinski zrak. Nekako odjednom , bez nekog posebnog razloga, na mojim se ustima pojavio osmjeh. Prvi put nakon toliko godina, ja sam se probudio i izišao iz kuće, bez da sam uzeo heroin, i nasmijao se. Tada sam znao. Terapija je uspjela!

Što je vrijeme više odmicalo, ja sam bivao sve zadovoljniji. Konfuzno, ali svakim satom sve bistrije, u mojoj glavi budili su se neki zaboravljeni osjećaji, mirisi, okusi, siječanja. U motelu negdje pola sata sjeveroistočno od Ljubljane, popio sam prvu kavu i iskreno u njoj uživao. Istoga dana vratio sam se doma.

Ibogain nije čarobni štapić, koji će za dva dana ispraviti glupost koju čovjek radi godinama, ili desetljećima. Svaki ovisnik, koji se želi skinuti, ispred sebe ima zadatak da iskopa kanal. Ako se skida sam, to je kao da dječjom lopaticom kopa. Ima šanse da i iskopa, ali to je jako teško i mukotrpno. Ibogain s druge strane, daje ti bager, rovokopač, i kanal češ iskopati puno lakše. Ipak, treba se truditi. Čudo se ne događa samo po sebi. Treba mijenjati navike, treba mijenjati sve ono loše što se gradilo godinama, ali vrata su otvorena i to je najvažnije.

Iskustvo s Ibogainom, najlakše bi mogao opisati kompjuterskim rječnikom. Osjećaj je kao da ti netko resetira mozak, i defragmentira ga. Upravo tako sam se osjećao nakon terapije. Ovisnicima je mozak ispran, a Ibogain ga vraća u normalu.
Bol u nogama, pojavljivala se povremeno i danima nakon terapije, ali svakim satom u sve manjem obimu. Narednih dana, vrijeme sam gubio u dugotrajnim kupkama i u sauni. Puno sam trčao, vozio bicikl, jeo zdravu hranu i pio puno čiste pakirane vode. Heroin se polagano brisao iz moje svijesti i sve češće sam postajao svjesniji koliko je taj otrov bio nepotreban u mom životu. Ipak, iz grešaka se uči, a mudri ljudi kažu da sve ono što te ne ubije, zapravo jača. Laska mi činjenica da sam jedan od milijun, da sam se othrvao od tog sranja. Sve više sam svjestan zašto se o Ibogainu tako malo zna. Farmaceutskoj industriji, jednako kao i vladama, nije u interesu da se komercijalizira proizvod koji tako efikasno i brzo rješava problem. A problem mora biti rješiv jer su priroda i svijet u kojem živimo - savršeni. Svaki otrov na ovom planetu ima protuotrov, pa zašto bi heroin, kokain i ostale droge bili izuzeci. Mjeseci su iza mene, a ja sam svakim jutrom sve bolja osoba, sve više se volim i poštujem, jednako kao i svoj opkoliš. Puno sam popustljiviji prema bližnjima, agresija je iz mene potpuno nestala. Živim i sakupljam samopouzdanje. Siguran sam da mi život ima još toliko toga pružiti i vjerujem da ništa više za mene nije nemoguće. Pa na kraju krajeva, ja sam pobijedio ovisnost o tako teškoj drogi kao što je heroin, a mnogi kažu da je to nemoguće.

Zato sam i napisao ovu priču. Na ovoj web stranici, čitam tjednima tužnu ispovijest Maxa, i to me ponukalo da ispričam svoju priču. Lijeka ima. Treba samo malo prčkati po internetu i skupiti lovu. Stvar nije nimalo jeftina, ali definitivno se isplati. Lani u ovo doba, bio sam siguran da ću već biti mrtav, a sada sam življi nego ikad, i zdraviji. Ja sam danas sretan čovjek.